Alohtone vrste

ALOHTONE vrste su vrste koje se za razliku od domaćih vrsta, ne nalaze na području svoje prirodne rasprostranjenosti, evoluirale su drugdje, a slučajno ili namjerno prenesene su u novo stanište, s ciljem koji često nije bio postignut. Takve zahvate izvode uglavnom ribolovna društva, a katkad i pojedinci na svoju ruku, bez prethodne konzultacije sa stručnjacima. Unošenja stranih vrsta, uz uništavanje prirodnih staništa, jedan su od glavnih razloga izumiranja autohtonih vrsta riba u posljednjih stotinjak godina. Na temelju današnjih saznanja teško je predvidjeti sve posljedice unosa novih vrsta u vodeni ekosistem. Održi li se u novoj sredini, unesena vrsta može znatno promijeniti zajednicu riba, što često dovodi do nestajanja osjetljivih domaćih vrsta. Novounesena vrsta također može značajno utjecati i na sastav ostale faune. Degradacija staništa, onečišćenje i nestanak autohtonih vrsta oslobodili su ekološke niše i ovounesenim vrstama omogućili invazivnost. Osobito je opasno poribljavanje bara, jezera, močvara i ostalih voda novim vrstama. Obzirom da je unos novih vrsta 1960 – tih i 1970 – tih godina primjenjivan u cijelom svijetu, izdvajamo najočitije posljedice unosa stranih vrsta u ekosistem:

  • Nestanak unesene vrste, uslijed nedostatka slobodne ekološke niše.
  • Istrebljenje unesene vrste od lokalnog predatora u vrlo ranom stadiju naseljavanja.
  • Pronalaženje slobodne niše unutar postojeće zajednice riba, odnosno prilagodba na izvore hrane koji nisu bili u potpunosti iskorišteni od postojeće zajednice riba, čime novounesena vrsta postaje član zajednice.
  • Križanje s autohtonom vrstom uzrokujući smanjenje genetičke raznolikosti.
  • Uništenje ili značajno smanjenje autohtone vrste dotadašnjeg ekološkog homologa.
  • Uništenje ili smanjenje autohtone vrste, osobito ukoliko je novounešena vrsta predator.
  • Unošenje novih bolesti i nametnika.

Iako je prema Zakonu o slatkovodnom ribarstvu i Zakonu o zaštiti prirode Republike Hrvatske unos novih vrsta u otvorene ekosisteme strogo zabranjen, ihtiofauna naše zemlje ipak sadrži 16 vrsta riba koje su u prošlom stoljeću unesene u naše vodotoke i prilagodile se na nova staništa. U crnomorski sliv uneseno je 13, a u jadranski sliv 14 alohtonih vrsta.
U oba sliva unesene su slijedeće vrste:

Slika / link Ime vrste
Oncorhynchus mykiss - kalifornijska pastrva

Ameiurus melas - crni somić
Carassius gibelio - babuška
Carassius auratus - zlatna ribica
Ctenopharyngodon idella - amur
Hypophthalmichthys molitrix - sivi glavaš, sivi tolstolobik
Hypophthalmichthys nobilis - bijeli glavaš, bijeli tolstolobik

Pseudorasbora parva - bezribica

Lepomis gibbosus - sunčanica
Salvelinus alpinus - jezerska zlatovčica
Salvelinus fontinalis - potočna zlatovčica


U crnomorski sliv unesen je još i pastrvski grgeč ( Micropterus salmoides ), a postoje i pokazatelji da je unesen i patuljasti somic ( Ameiurus nebulosus ).

Slika / link Ime vrste

???

Ameiurus nebulosus -patuljasti somić

Micropterus salmoides - pastrvski grgeč



Samo u jadranski sliv unesene su još: sjeverna ozimica ( Coregonus peled ), velika ozimica ( C. lavaretus ) i gambuzija ( Gambusia affinis ).

Slika / link Ime vrste

Gambusia holbrooki - gambuzija
Coregonus peled - sjeverna ozimica
Coregonus lavaretus - velika ozimica



No postoje i tri vrste ponto-kaspijskih glavoča roda Neogobius koji se sve više šire uzvodno Dunavom i njegovim pritokama. Ove vrste nisu unesene u Hrvatsku već su same proširile svoj areal rasprostranjenja.
To su:

Neogobius fluviatilis - riječni glavočić
Neogobius melanostomus - glavočić okrugljak
Neogobius kessleri - kesslerov glavočić



Štete koje su ove vrste izazvale na autohtonoj ihtiofauni naše zemlje vrlo je teško kvantitativno procijeniti. Naime, brojčani odnosi pojedinih vrsta intenzivno se promatraju tek nekoliko posljednjih desetljeća.

Babuška ima najveci utjecaj na autohtonu ihtiofaunu. Njena pradomovina je Kina, odakle se proširila vodama šireg područja istočne Azije i Sibira. U europski dio bivšeg SSSR-a prenesena je 1948. godine, zatim se vrlo brzo proširila prema zapadu, prešavši put od gotovo nepoznate vrste pedesetih godina do invazivne vrste vrlo velikih populacija. Glavni razlozi nezadrživog širenja te vrste su specifičan način razmnožavanja – ginogeneza, izostanak prirodnih predatora i otpornost na nepovoljne uvjete (promjene temperature i koncentracije kisika). Ženke se mrijeste i s mužjacima drugih vrsta. Babuška je izrazito adaptivna vrsta koja je velikom brojnošću prisutna u gotovo svim vodama i crnomorskog i jadranskog sliva. Izravni je konkurent šaranu čije su se populacije proporcionalno smanjile.

Gambuzija je prvotno naseljavala južni dio Sjeverne Amerike, a danas je široko rasprostranjena vrsta u cijelom svijetu. Obzirom da se hrani ličinkama komaraca, početkom 20. stoljeća unesena je i u jadranske vodotoke s ciljem suzbijanja malarije. Izuzetno je otporna na povišenje temperature i nedostatak kisika u vodi jer može gutati atmosferski zrak. Živorodna je vrsta, a taj poseban način razmnožavanja adaptivna je prednost gambuzije u odnosu na ostale vrste riba. Predator je ribljih jaja i mladi, te ličinaka vodozemaca, pa izvan prirodnog područja rasprostranjenja uzrokuje smanjenje brojnosti autohtonih, a osobito manjih vrsta riba.

Sunčanica je u europske vodotoke unesena krajem 19. stoljeca iz Sjeverne Amerike. Vrlo brzo se proširila i danas naseljava gotovo sve vodotoke jadranskog i dunavskog sliva. Osobito je brojna u plićim priobalnim staništima sporotekućih voda s gustom vegetacijom. Ženka polaže jaja u gnijezdo, koje većinom čuva mužjak, što je čini konkurentnijom u odnosu na ostale vrste.

Unos bezribice (amurski čabaćok) također je izazvao znatne promjene u zajednicama riba. Ta mala ribica iz Japana najprije je uočena kao pridošlica u Kini. Oko 1960. godine iz pokrajine Yang Tse Kiang unesena je u Rumunjsku. Točan datum unosa u našu zemlju nije poznat, ali se pretpostavlja da je 1970-ih godina već bila prisutna u našim vodama. Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća nađena je u svim ribnjacima i u nekim otvorenim vodama. Danas naseljava gotovo sve vode jadranskog i crnomorskog sliva Hrvatske, a pronađena je skoro u svim vodama gdje je provedeno poribljavanje šaranom. Promjene i prilagodbe ribljih zajednica tek će uslijediti. U najvećoj su opasnosti endemske vrste koje nastanjuju vodotoke jadranskog sliva jer u tom slivu ne postoje prirodni grabežljivci koji bi mogli uništiti bezribicu.

Bijeli amur je biljojed unesen u europske vodotoke 1960-tih i 1970-tih godina radi kontrole vodene vegetacije na ribnjacima, a odatle se proširio u otvorene riječne sustave. Brojnost bijelog amura u rijekama crnomorskog sliva, posebice u rijeci Dravi, vrlo je velika pa ozbiljno ugrožava prirodne populacije ostalih vrsta. Premda se vjerovalo da se ne mrijesti u otvorenim vodama, velike populacije te vrste ukazuju na suprotno.

Rotan (Perccotus glehnii) - ova je vrsta prvi put zabilježena u Europi 1912. na području St. Peterburga. Zabrinjavajuće je da je zabilježena u dunavskom slivu u Slovačkoj i slijevu rijeke Tise u Mađarskoj, odakle se širi u susjedne vodotoke. A u Srbiji je nedavno otkrivena u okolici Novog Sada. U Hrvatskoj je prvi put zabilježen 2009. u Slavonskom Brodu (Ćaleta i sur., 2010). Mnogi ihtiolozi ovu vrstu smatraju novom invazivnom vrstom europskih vodotoka i da će se u slijedečem desetljeću proširiti na sve vodotoke. Naseljava sporotekuće i stajaće vode s dosta vegetacije. Ženke polažu jaja ispod kamenja i lisća, a onda ih mužjak žestoko brani, čime postaju konkurentnije od naših domaćih vrsta.


Postoje i vrste koje još nisu zabilježene na teritoriju Hrvatske, ali se približavaju zabrinjavajućom brzinom (pr. Neogobius gymnotrachelus).

Neogobius gymnotrachelus - još je jedna vrsta iz skupine ponto-kaspijskih glavoča koji se šire uzvodno Dunavom i njezinim pritokama. U Hrvatskoj su do sada zabilježeni N. fluviatilis, koji je na nekim mjestima vrlo brojan (Drava, Dunav), zatim N. kessleri, koji se rijetko nalazi i N. melanostomus koji je samo jednom zabilježen u hrvatskom dijelu Dunava. N. gymnotrachelus još nije zabilježen u Hrvatskoj, ali je to samo pitanje vremena i detaljnijeg pretraživanja jer je od nedavno pronađen i u Srbiji (Đerdap II.).




tekst dijelom preuzet iz: Mrakovčić, M., Brigić, A., Čaleta, M., Buj, I., Mustafić, P., Zanella, D. (2006): Crvena knjiga slatkovodnih riba republike Hrvatske. reference =>